idealno___loša
Dan mrtvih... buuu...
Ajme užasno, zamisli kad sam umreš pa stojiš dole pod zemljom di te crvi jedu, a ti ne možeš ništa napravit, zato sam čvrsto odlučila želim da se mene spali i baci u more... Evo, od ponediljka volim jednog drugog zove se ....., cilo lito se zanima za mene, a ja koliko sam bila u ovog bivšeg nisam shvatila, za jednim i drugim lete hrpe ženskih, samo mi je ovaj bivši ženskar, a ovaj ne voli baš ženske OSIM MENE, naravno. Vozi motor i cili je ono filmski tip, i baš bi mogla bit s njim, i tako je dobar i drag i sve... Obožavan ga, nekidan kad sam išla doma bili smo svi u društvu, a on krenia za menom na motoru i stao i pita me oće me on odvest, ali meni je kuća bila toliko blizu, da bi bilo komično da me odvea 3 m dalje, i prekjučer sam ga opet vidila mi smo sidile na biljaru, a on proše na motoru kroz staklo me vidila i cilu glavu rotira za 90°, a prije mi nisu znale za njega pa su odma rekle ajme šta te ovaj gleda... I nekad mi je žao svih tih ženskih jer sa bivšim sve ženske su me zamrzile jer me on volia, i jer bi nas stalno viđale skupa, a ovaj je 3. god. stariji od mene i obožavan ga, onaj je bia 2. god... Večers vjerojatno neću vanka jer svi su po groblju i onda ga neću vidit šmrc, šmrc... Ali sutra sam cili dan vanka i onda ću mu nekako upast, a bivšem sam poslala poruku nešto kao nebi se javia i onda stavila jebi se! Možda sam malo užasna, ali dojadia mi je jer ja moran trpit to šta mi se nejavlja, sad sam ga se javila, i neću se ni ja njemu javljat više... I da njegova sestra je rekla mojoj sestri da je on totalno zacopan u mene, ali mi se nejavlja... Ko ga šiša, ali ovog novog obožavan!!!!!!!!!!!!!!!!
01.11.2006. u 19:15 | 0 Komentara | Print | # | ^Toše Proeski-Oprosti
Da li je i tebi noćas hladno voljena,
ko što je hladna moja postelja ,
a mene ubija bol u grudima
gorim,
uvijek kad zatvorim oči dušo znam
da ćeš mi ti
odnijeti san voljena.
Gori moje srce puno nemira,
tebe doziva,
oprosti onaj koji voli može i da pogriješi.
Ja bih noćas svemir dao kad bih mogao
samo da još jednom zaspim ti na grudima
opijen tvojim usnama.
Sjećanja vjetar mi nosi samo sjećanja,
a ja se nadam dušo da će mi
i tebe donijeti ponovo u moj zagrljaj,
odkad si,
odkad si,
otišla
otišla
ne spavam noćima.
Gori moje srce puno nemira,
tebe doziva,
oprosti onaj koji voli može i da pogriješi.
Gori moje srce puno nemira,
tebe doziva,
oprosti onaj koji voli može i da pogriješi.
Ja bih noćas svemir dao kad bih mogao
samo da jos jednom zaspim ti na grudima
opijen tvojim usnama.
Šmrc, šmrc, šmrc...
... sjedim zamišljena, kažem zamišljena, al' ne razmišljam ni o čemu! Jednostavno više ne mogu, čini mi se da živimo samo da bi naučili kako biti jadan, sam, kao kojekakvi vuk samotnjak, u šumi ostavljen, bez ikoga, bez ičega...
...u nama živi samo nada da će se netko pojaviti, al' nema nikoga, sada se okrećem za vjetrom koji mi kose mrsi, mislim da se vratio, da mi svojim grubim rukama mrsi plave kose, baš kao u stara vremena, ali ne, to je samo vjetar, kojeg nekoć ne bi ni primjećivala...
...sve moje lađe su potonule, sve moje misli nestale, nema više onog prepunog svijeta, cijeli svijet me napustio... Svi moje stari, vjerni prijatelji su nestali u jednom trenutku, skrenula sam sa svog životnog puta, ja sam slijedila njega, bilo je zabavno dok je trajalo, a zatim je nešto, smo jedan trenutak nepažnje, jedan treptaj oko, ukrao nam mjesec dana, jer sam se vozila s njim na motoru i slupali smo se, završila sam u bolnicu nisam mogla mjesec dana šetat, a taj mjesec nam je trebao biti najljepši do sada. Svejedno bio mi je u posjeti, bio je sladak kao i uvijek. Neprestano smo pričali na mobić svaki dan najmanje po pet puta. Sestra bi mi stalno govorila kako on mene voli, kako se oni svi kupaju na noćnom, a on samo leži i sluša mp3... Napokon je došao taj dan, ugledala sam ga, bio je tako sladak, u modroj odjeći, koja mu je isticala oči, sjedili smo satima sami na plaži, naši dobri prijatelji su nas ostavili same i krenule svojim putem, pričali smo o svemu, radili svašta, vratio mi je sajaj u oči, bio je srdačan i dobar kao nikada, mislim uvijek je bio dobar, i trudio se biti najbolji za mene, ali ovaj put to je bilo izuzetno! Sutradan kad sam ga vidjela trčao je za mnom je ga nisam uočila! Prvi put u životu bila sam zaljubljena, mislim još sam!
... Tu večer, posljednju večer sam ga vidjela, nisam mu mogla prići, jednostavno krive okolnosti, primjetio me, nasmiješio mi se, one njegove tople oči su sjale, u njima se vidjela ljubav, kao prvih puta od kojih su prošli mjeseci... Poslije sam ga srela s prijateljem, i bila ljuta na cijeli svijet, jer su mi prijateljice digle živce, on mi je nešto nježno dobacio, a ja njemu drsko: ''Goni se!'' To je sve bilo u hodu, onako brzo!
...Taj lik, on, sa scene mog djetinjstva, uz mene glavna uloga, te večeri je nestao, otišao... Vjerojatno sam ja za to kriva, radi mene se napio, radi mene vozio brzo, sa četvoricom prijatelja, radi mene pokušao pregaziti policajca,ali zašto je baš on morao biti vozač, završio je u zatvoru, roditelji su doslovce bijesni na njega... Mene je cijeli svijet napustio, i sada putujem u vlaku sa mnoštvom tužnih, meni nepoznatih adolescenata, iza mene svjetla grada, mog i njegovog, a ispred nas provalija, vidim njega, sretna sam, on mi govori da ne dolazim k njemu na dno... Da će se on izvući nekako... U tom vlaku života sjedim zamišljena i tražim nekog da me spasi, ali bol je slatka, neprestano tjera dalje, u nepovrat. Možda odem za njim...
Lj E T O
Tmurna veče, mjesec prelijeva svoje boje po vodenom plaštu, iznad nas čuju se noćni vozači, a nas dvoje u potpunom mraku. Sjedimo na vjernoj klupi, kao da nas je netko posuo ljubavnim prahom, taj prah su morske kapljice. Ponekad svjetla automobila obasjaju njegovo lice, odmah ugledam njegove tople oči koje me miluju iz tame. Odjednom mi tiho šapne: ''Volim te moja plava mazo!'' Naježim se od njegovog glasa i napučim mu usne samo da se nasmije, jer zna da mu to činim u inat, jednostavno prihvaća moje mane. Ne voli kad sam ljuta, ali mi kaže da sam mu tada najslađa, ne voli moje duge nokte, moje napučene usne i mnogo drugih stvari, al me svejedno voli!
...On se ponekad napije s društvom, na nekom tulumu, rođendanu, prije nego ja dođem, i onda slijedi njegovo ozbiljno lice, neprestano gledanje u jednu točku, ne volim to, on samo šuti, ja ljuta na njega, ne želim uopće pričati s njim... Zatim tiho počne pričati da sam mu ja sve i počinje sve preuveličavati! I po običaju ja odem, ne volim ga takvog, tada kao da postaje druga osoba... Par dana nakon toga ga ne vidim, ja namjerno ne želim nazvati prva, slučajno se sretnemo na putu, on bude cijeli sretan, ja, njegova maza, mu sve oprostim i onda sjedimo na istoj onoj vjernoj klupi i promatramo more, ali ono sada nije važno, nama postoje samo on & ja, i nitko više...
...Jednu večer njega zove neka cura da dođe u Makarsku, i tu večer sam ga prevarila s njegovim najboljim prijateljem od djetinjstva, bolno, ali bol obuzima i mene, ne znam zašto to činim, vjerojatno iz inata! Svoju bol prenosim na sve oko sebe, prijatelja mu ostavljam, uz moj bijes, ali to nije bijes to je bol, ranjena duša koja pati. On je sve saznao, na prijatelja se ne ljuti jer on nije znao za nas, prolaze dani da se ne čujemo, njegov stil nisu poruke, mi samo pričamo na mobić! I od tada bi rijetko skupa promatrali more... Gledali bi ga, ja bih bila u paučini njegovog dodira duboko skrivena, kao da bježim od okoline, ljudi i prepuštam se samo njemu, on je bio moja Odiseja- moj spas! I sve je opet bilo kao prije...
...Mnogi su od tada pokušali ući u moj život, ali moje srce njima je bilo zatvoreno, mislim još je! Ja samo čekam da mi netko uđe u srce polagano, kao on, da uopće ne osjetim! još jedan sentiš, ali poseban, jedinstven, bolan, njegovo srce podijeljeno na moj i njen dio, on je za mene još jedna izgubljena ljubav... Sjedim na onoj našoj klupi, ovaj put sama, netko dolazi iza mene, tko ne bi prepoznao te ruke, žilave, izgrebane, kada ti nježno diraju kožu točno možeš osjetiti gdje ima posjekotine, nevjerojatan osjećaj, nevjerojatne ruke... I evo opet skupa promatramo more, izgleda da mu se srce odlučilo za mene...
...I kao dva stranca kišnom ulicom prolazimo, jer ja nisam bila spremna, nisam mogla tek tako prijeći preko podijeljenog srca. More promatram sama, i samo čekam da me netko preplaši, kao nekada, ali nema nikoga, sada sam spremna za nastavak ali njega nema, ono što prije nisam primjećivala na moru, sada mi je jako važno, sada smo ovdje samo more i ja, i u mojim mislima on. More možda izgleda kao mrtva površina, ali u njegovo dubini krije se duša!
...Kako je teško voljeti nekog i znati da on tebe voli, a vi stajati, zbog okolnosti, na kraju sreće...
...Darovati sebe nekome, a lutati bez njega, bez smisla, bez cilja...
...More mi šapne: ''Noćas umiru stare ljubavi...'' a bio je sve što mi treba...font>
